Ako si ikad bila u dužoj psihoterapiji, možda si primijetila kako se tvoj odnos s terapeutom mijenja. U početku osjećaš olakšanje – napokon netko sluša, razumije i podržava te bez osude. Možda čak osjećaš divljenje prema terapeutu jer se čini da „ima sve odgovore“.

Ali onda, nešto se počne mijenjati. Odjednom ti terapeut ide na živce, preispituješ njegove metode, osjećaš otpor ili čak ljutnju. Možda ti se javi misao: Je li terapija uopće korisna?

Ako si se ikada pitala zašto se ovo događa, imam dobre vijesti: ovo je zapravo dio tvog rasta.

Terapijski odnos kao ogledalo tvojih ranijih iskustava

Prema istraživanju Tonyja Whitea, psihoterapeuta i transakcijskog analitičara, naš odnos s terapeutom često odražava razvojne faze koje smo prošli (ili propustili) u djetinjstvu. Svako dijete prolazi kroz faze simbioze, odvajanja i autonomije – i ako nešto u tom procesu nije išlo kako treba, velika je vjerojatnost da će se isti obrasci ponoviti u terapiji.

Upravo zato, dugotrajan terapijski odnos često prolazi kroz ove četiri faze:

1. Simbioza – “Moj terapeut me razumije bolje nego itko!”

Na početku terapije često osjećaš snažnu povezanost s terapeutom. Napokon imaš nekoga tko sluša, razumije i podržava te bez osude. Osjećaš se sigurno i viđeno. U ovoj fazi terapeut može djelovati kao “idealni roditelj” kojeg možda nisi imala – netko tko te bezuvjetno prihvaća.

Ako si u ovoj fazi: Uživaj u osjećaju sigurnosti i budi svjesna da je ovo tek početak procesa.

2. Diferencijacija – “Moj terapeut me ne razumije kao prije.”

S vremenom počinješ primjećivati razlike između sebe i terapeuta. Možda se ne slažeš s njegovim komentarima ili ti neki njegovi odgovori ili profesionalne prakse smetaju. Ovdje dolazi do negativnog transfera – nesvjesnog ponavljanja ranijih odnosa s roditeljima ili autoritetima.

Ako si u ovoj fazi: Nemoj odustati! Ovaj otpor je često znak da si na pragu važne promjene. Razgovaraj s terapeutom o svojim osjećajima – to može biti ključno za tvoj napredak.

3. Vježbanje autonomije – “Ne treba mi više terapeut kao prije.”

Kako napreduješ u terapiji, sve se više oslanjaš na vlastite resurse. Počinješ donositi odluke s više samopouzdanja, preuzimaš odgovornost za svoje emocije i manje tražiš potvrdu od terapeuta.

Ako si u ovoj fazi: Primijeti koliko si daleko stigla! Terapeut ti i dalje može biti koristan, ali ti ta koja vodi proces.

4. Dezintegracija odnosa – “Mislim da je vrijeme za kraj terapije.”

U nekom trenutku, prirodno je da terapijski odnos dođe do kraja. Ovo može izazvati pomiješane osjećaje – ponos zbog napretka, ali i tugu jer završava jedna važna faza.

Ako si u ovoj fazi: Pričaj s terapeutom o završetku terapije. Osvrni se na ono što si naučila i kako ćeš ta znanja koristiti u budućnosti.

Što ako zapneš u nekoj fazi?

Ako primijetiš da se vrtiš u krug – npr. ne možeš izaći iz idealizacije terapeuta ili stalno ulaziš u konflikte s njim – to može biti znak da si zapela u nekoj razvojnoj fazi. To nije loše, ali može biti korisno osvijestiti što se događa i razgovarati o tome u terapiji. Naravno i terapeut će vjerojatno uočiti to i otvoriti temu.

Terapija nije samo ugodan razgovor – ona je proces rasta koji uključuje i nelagodu. Ako osjetiš otpor, frustraciju ili sumnju u terapiju, to ne znači da ne napreduješ. Upravo suprotno – možda si bliže promjeni nego što misliš.

Ako želiš istražiti kako tvoj odnos s terapeutom odražava tvoje ranije iskustvo i kako ga možeš iskoristiti za osobni rast, javi mi se. Možda je baš sada pravo vrijeme za sljedeći korak u tvom procesu?