U transakcijskoj analizi (TA) temeljimo terapijski odnos na jasnoći, strukturi i ugovoru – i znamo da te tri stvari stvaraju sigurnost. No, što kada se sigurnost ne može prizvati kognitivno? U radu s traumom, sve više napuštamo ideju da je verbalna obrada dovoljna za iscjeljenje. Danas znamo – trauma nije samo ono što se dogodilo tada i tamo, već ono što naš živčani sustav sada i ovdje i dalje percipira kao opasnost. Ključno je pitanje više nije “što se dogodilo?”, već “što se još uvijek događa u tijelu?”
Trauma se ne „dogodi“ samo – ona ostaje u tijelu u obliku disociranih senzacija, impulsa, emocionalnih stanja i živčanih reakcija. Peter Levine (2010) kaže da „trauma nije u događaju, već u živčanom sustavu koji nije mogao obraditi događaj“. Disreguliran autonomni živčani sustav (AŽS) zadržava energiju preživljavanja i vodi nas u obrasce koji nam više ne koriste – bijeg, borbu ili zaleđenost.
Polivagalna teorija
Polivagalna teorija Stevena Porgesa (1994) nudi preciznu neurofiziološku mapu koja nam pomaže razumjeti što se događa kad klijent „zaglavi“ u borbi, bijegu ili shutdownu. Umjesto klasične podjele na simpatički i parasimpatički sustav, ova teorija uvodi tri stanja autonomnog živčanog sustava:
- Ventralni vagus – stanje sigurnosti, povezanosti i regulacije
- Simpatikus – stanje mobilizacije (borba/bijeg)
- Dorzalni vagus – stanje imobilizacije (zamrznutost, shutdown)
Cilj terapije više nije samo kognitivno razumijevanje traume, već i povratak u ventralno stanje. Kad je klijent u ventralu, tijelo se opušta, disanje se usporava, javlja se znatiželja i osjećaj povezanosti. To je fiziološki teren na kojem se događa stvarna psihoterapijska promjena (Dana, 2018).
Kako somatski rad izgleda u praksi?
Somatski pristup ne odbacuje verbalni rad, već ga nadopunjuje radom s tijelom i živčanim sustavom. Koristimo:
- Jezik senzacija („osjećam pritisak u prsima“, „napetost u čeljusti“) – da bismo uključili reptilski mozak i tijelo u proces promjene.
- Titraciju i pendulaciju – pažljivo doziranje kontakta s traumatskim sadržajem i vraćanje u sigurne resurse.
- Koregulatorni odnos – terapeut je regulirani drugi koji klijentu posuđuje sigurnost dok ne razvije vlastitu sposobnost samoregulacije (Fisher, 2017).
Pomažemo klijentu da prepozna vlastite tjelesne signale, da nauči što mu autonomni živčani sustav poručuje i da polako, u ritmu koji je za njega siguran, reorganizira svoj unutarnji svijet.
Tijelo kao saveznik u iscjeljenju
Trauma često prekida našu povezanost s tijelom. No upravo kroz tijelo možemo pronaći put natrag – prema sebi, drugima i svijetu. Tjelesna svjesnost i somatska prisutnost nisu „dodaci“ terapiji – one su temelj iscjeljenja. Jer kako kaže Porges: „Tijelo će se reorganizirati – kad se osjeti sigurno.“
U mom pristupu terapiji ne pričamo samo o traumi – već je slušamo, osjećamo i nježno joj dajemo prostor da se transformira. Na razini TA teorije, trauma se može sagledati kao gubitak povezanosti – s drugima, sobom, tijelom, stvarnošću. Na razini tijela, to je često zamjena koregulacije obrascima preživljavanja. Kada u terapiji učimo klijenta kako ponovno osjećati sigurnost – i u tijelu i u odnosu – tada nastaje promjena.