Jeste li se ikad zatekli u razmišljanju “Ne mogu više s ljudima, previše je to za mene”, pa vam onda ipak nedostaje bliskost? Ili ste možda upoznali nekoga tko djeluje hladno, iako duboko u sebi zapravo žudi za toplim kontaktom? Ta “igra blizu – daleko” tipična je za takozvani šizoidni proces, jedan od načina na koji se ljudi nose s ranjivošću i strahom od povrede.
U nastavku pročitajte kako i zašto dolazi do povlačenja u vlastiti unutarnji svijet te kako se ta distanca može postupno razgraditi uz terapijsku podršku.
Zašto se povlačimo u sebe?
Većina nas, u nekom trenutku života, naučila je kako to izgleda kad ti netko naruši povjerenje. Ako smo u djetinjstvu bili prečesto kritizirani, “neviđeni” ili zanemareni, sasvim je moguće da smo se s vremenom počeli zatvarati i djelovati kao da nam ne treba ništa ni od koga. Zato ne treba čuditi da neki ljudi, suočeni s mogućnošću nove povrede, odaberu sigurnost povlačenja umjesto rizika otvaranja.
Takvi se mehanizmi mogu javiti rano – u doba kad nam roditelji ili skrbnici nisu znali, mogli ili htjeli pružiti osjećaj stabilne podrške. Dijete je tada jednostavno “naučilo” da je najbezbolnije odustati od traženja ljubavi i pažnje, makar to značilo da ostaje usamljeno.
Što su glavni znakovi šizoidnog procesa?
- “Prisutnost” koja to nije
Fizički ste tu, ali kao da ste mislima miljama daleko. Netko vas nešto pita, a vi trebate par trenutaka da se “spustite” natrag u razgovor. - Održavanje fasade
Na površini možete biti sasvim funkcionalni – imate svoj posao, poznanike, možda obitelj. Ipak, vi sami osjećate da su odnosi koje imate uglavnom površni i da se u njima ne možete u potpunosti izraziti. - Izbjegavanje duboke bliskosti
Povjeriti nekome svoje osjećaje često se doima kao otvaranje vrata mogućoj kritici. Zato se, instinktivno, zatvorite prije nego što vas netko stigne povrijediti. - Strah od progutavanja – strah od nestajanja
- Ako se previše približite, bojite se da ćete izgubiti vlastitu autonomiju.
- Ako se previše udaljite, bojite se da ćete potpuno nestati iz nečijeg srca ili života.
Kako nam psihoterapija može pomoći?
1. Usporeni i nježni pristup
Terapija ne “razbija” zidove silom, nego nježno kucka na vaša vrata kako biste je sami pustili unutra. Kad netko konačno vidi i prihvati vaše povlačenje (umjesto da vas kritizira), to je prvi korak prema jačanju povjerenja.
2. Razumijevanje “unutarnjeg kritičara”
Mnogi od nas imaju moćan glas u glavi koji se javlja kad samo i pomislimo da se emocionalno otvorimo. “Nemoj to reći, ismijat će te” ili “Nije to tako važno, samo si umišljaš.” U terapiji učite prepoznati taj glas i propitati čije su to zapravo riječi – najčešće nisu doista vaše, nego davno upijene poruke iz djetinjstva.
3. Prihvaćanje i imenovanje emocija
Kad nas netko stalno prekida s “Smiri se, pretjeruješ!” ili “To ne bi trebalo biti teško”, počnemo uvjeravati sebe da nam emocije nisu bitne. Terapija, naprotiv, pruža prostor da ih sigurno izrazite. Pomaže vam povezati fizičke senzacije (tipa grč u želucu, knedla u grlu) s onim što vam se događa u unutrašnjosti.
4. Izlazak iz “pećine”
Neki ljudi opisuju svoj unutarnji svijet kao “pećinu” – tu je toplo, sigurno i nema vanjske buke. Problem nastaje kad u toj pećini počne nestajati svjetla, a usamljenost prevlada. U terapiji učite da se smijete povremeno maknuti u tu svoju sigurnu zonu, ali i da možete, korak po korak, izići po zrak i vidjeti da nije sve vani tako strašno.
Što možete probati sami?
- Osvijestite svoje “bijegove”
Primijetite kad se povlačite – je li to u trenucima kada se osjetite ranjeno ili ugroženo? Možete li izgovoriti sebi ili naglas: “Sad se povlačim jer se bojim da ću biti povrijeđen/povrijeđena.” Ponekad već sama svjesnost otvara prostor za promjenu. - Razgovarajte s nekim kome vjerujete
Ako imate prijatelja ili člana obitelji koji vam je blizak, podijelite s njim da vam je teško otvoriti se. Kažite im što vam treba u takvim trenucima – možda je to samo da vas saslušaju i ne daju savjete, možda nježan zagrljaj ili tišina. - Nemojte sebe požurivati
Povlačenje je nastajalo godinama; neće nestati za tjedan dana. Važno je biti strpljiv i prema sebi i prema svima koji vas okružuju. Promjena se događa postupno.
Kad potražiti stručnu pomoć?
Ponekad je dovoljno da pročitate ovakav tekst pa da malo bolje razumijete svoje mehanizme i krenete u samoinicijativno istraživanje. Ipak, ako se osjećate kao da vas povlačenje sprječava da vodite ispunjavajući život – možda se stalno bojite “izaći pred ljude”, održati bliske odnose ili samo stati pred sebe i reći “Vrijediš” – profesionalna podrška može učiniti čuda.
Dobar psihoterapeut stvorit će siguran prostor u kojem nitko ne forsira otvaranje, ali vas istovremeno ohrabruje i drži za ruku dok istražujete svoj unutarnji svijet. Kao da stoji s vama pred pećinom, spreman čekati onoliko koliko vam treba da se osjetite sigurnima za idući korak.
Zaključak
Šizoidni proces nije “štit” koji si je netko namjerno izabrao. On je, u pravilu, najraniji i, u to vrijeme, jedini mogući način zaštite od prevelike boli. No, jednako kao što su se nekad te “oklope” naučili stvoriti, danas ih možemo naučiti polako spuštati. U tome pomaže okruženje u kojem se poštuje vaš ritam, vaše granice i vaš put do dublje bliskosti – i sa sobom i s drugima.
Ako ste se pronašli u ovom opisu ili poznajete nekoga kome bi tekst mogao pomoći, pozivam vas da ne ostanete sami s mislima. Ponekad je baš taj prvi korak, priznanje “trebam pomoć”, najveća i najhrabrija odluka koju možete donijeti – ona koja otvara vrata toplijem, ispunjenijem i iskrenijem životu.