Terapijski odnos odavno je prepoznat kao jedan od ključnih elemenata uspješne psihoterapije. Međutim, Tony White u svom istraživanju donosi osvježavajuću perspektivu: terapijski odnos nije statičan, već dinamičan proces koji odražava ključne razvojne faze iz djetinjstva, poput simbioze, diferencijacije i autonomije. Primjenom ovog modela, terapeuti mogu bolje razumjeti klijentove potrebe i učinkovitije upravljati procesom terapije, istovremeno osiguravajući trajne promjene i emocionalnu autonomiju klijenta.

Razvojne faze djetinjstva i njihova povezanost s terapijom

Whiteov model temelji se na radovima Margaret Mahler, Johna Bowlbyja i drugih stručnjaka za razvojnu psihologiju. Ove faze razvoja – simbioza, diferencijacija i autonomija – ključne su za razumijevanje kako se terapijski odnos razvija i dekonstruira.

1. Simbioza: U prvim mjesecima života dijete traži emocionalnu sigurnost kroz blisku povezanost s roditeljem. Ova faza ključna je za preživljavanje, jer omogućuje djetetu osjećaj povezanosti i pripadnosti. U terapijskom kontekstu, simbioza se očituje u pozitivnom transferu, gdje klijent idealizira terapeuta i stvara odnos povjerenja. Terapeut u ovoj fazi igra ulogu “sigurne baze” koja klijentu omogućuje početak istraživanja vlastitih emocija i iskustava.
2. Diferencijacija: Kako dijete raste, počinje prepoznavati sebe kao odvojenu individuu. U terapiji, to je trenutak kada klijent počinje izražavati neslaganja, otpor ili frustraciju prema terapeutu. Ova faza negativnog transfera često je izazovna za terapeuta, ali ključna za klijentov rast. Razvijanje granica i prepoznavanje vlastite individualnosti omogućava klijentu da se oslobodi ovisnosti o terapeutu.
3. Autonomija: Krajnji cilj razvoja, kako u djetinjstvu tako i u terapiji, je postizanje pune autonomije. Klijent sada ima kapacitet koristiti stečene vještine i uvide za samostalno donošenje odluka. Terapeut prestaje biti središnja figura u klijentovom životu, što je znak uspješnog završetka terapijskog procesa.

Dinamika terapijskog odnosa: Od “mi” do “ja”

Whiteov model naglašava da terapijski odnos ne bi trebao ostati statičan. Terapeut i klijent zajedno prolaze kroz faze razvoja, a ključni dio procesa je dezintegracija odnosa. Ova dezintegracija, iako ponekad neugodna, omogućuje klijentu da preuzme odgovornost za vlastiti napredak.

Primjena ovog modela može se vidjeti u promjeni terapijskog fokusa. U početnoj fazi terapije, terapeut koristi “mi” pristup, gdje su i terapeut i klijent usmjereni na zajednički rad i izgradnju povjerenja. Kako terapija napreduje, terapeut postepeno prebacuje fokus na “ja” pristup, gdje klijent preuzima kontrolu i razvija osjećaj individualnosti.

Teorija emocionalne autonomije i njezina važnost

Jedan od ključnih koncepata Whiteovog rada je teorija emocionalne autonomije (EAT). Prema ovoj teoriji, emocije su individualne i ne mogu se prenijeti s jedne osobe na drugu. Suprotno tome, teorija emocionalne zaraze (ECT) tvrdi da se emocije mogu prenositi između ljudi. White ističe da prihvaćanje EAT-a pomaže klijentu u razvoju diferencijacije, dok ECT može ometati taj proces.

U terapijskom kontekstu, terapeut treba pomoći klijentu da prepozna svoje osjećaje kao zasebne i neovisne o terapeutovim. To omogućuje klijentu jasnije granice i jaču emocionalnu autonomiju.

Dezintegracija terapijskog odnosa: Ključ autonomije

Whiteov model naglašava da je dezintegracija terapijskog odnosa jednako važna kao i njegova inicijalna izgradnja. Ovo uključuje nekoliko ključnih elemenata:

• Priznavanje frustracija: Terapeut može postavljati pitanja poput: “Što vas kod mene frustrira?” Ova pitanja omogućuju klijentu da izrazi negativne osjećaje i istraži razlike između sebe i terapeuta.
• Poticanje vanjskih odnosa: Klijent se ohrabruje da razvija odnose i aktivnosti izvan terapije, čime se dodatno smanjuje ovisnost o terapeutu.
• Priprema za završetak terapije: Kako klijent postaje autonomniji, terapeut postupno smanjuje svoju prisutnost u klijentovom životu, omogućujući mu da samostalno upravlja svojim izazovima.

Terapijski pristupi unutar transakcijske analize

White razlikuje tri glavna pristupa terapiji kroz prizmu transakcijske analize:

1. Unutarnji lokus kontrole (Redecision terapija): Klijent preuzima odgovornost za svoje misli, osjećaje i ponašanja. Terapeut ima ulogu podrške u procesu donošenja novih odluka koje zamjenjuju disfunkcionalne obrasce.
2. Vanjski lokus kontrole (Klasična TA): Terapeut aktivno intervenira kako bi promijenio klijentove obrasce ponašanja i razmišljanja.
3. Relacijski lokus kontrole (Relacijska TA): Promjene proizlaze iz odnosa između terapeuta i klijenta, gdje se oboje mijenjaju kroz terapijski proces.

Primjena modela na širi kontekst

Iako je Whiteov model prvenstveno usmjeren na terapijski odnos, njegove faze mogu se primijeniti i na druge vrste odnosa – romantične, prijateljske ili profesionalne. Svaki odnos prolazi kroz faze privrženosti, konflikta i prilagodbe, a razumijevanje tih procesa može značajno unaprijediti međuljudske odnose.

Zaključak

Whiteov model pruža sveobuhvatan okvir za razumijevanje terapijskog odnosa kroz prizmu razvojnih faza djetinjstva. Naglašavajući važnost dezintegracije odnosa, ovaj pristup omogućuje klijentima postizanje emocionalne autonomije i trajnih promjena. Terapeuti koji usvoje ovaj model mogu pružiti klijentima podršku ne samo u rješavanju trenutnih problema, već i u razvoju alata za samostalno suočavanje s budućim izazovima.

Kroz ovu perspektivu, terapijski odnos postaje više od mjesta za rješavanje problema – on postaje put prema osobnoj transformaciji i osnaživanju.

Izvor: White, T. (2024). “Understanding the impact of childhood developmental stages on the therapeutic alliance: Deconstruction of the therapeutic alliance viewed from a developmental perspective.” International Journal of Transactional Analysis Research, Vol 15, No 2, str. 27-35.